Portal Novosti

Piše Vladimir Jurišić

Slike prodaje Japancima, kod kuće anonimus

Milan Keleuva

Milan Keleuva

Slikar Milan Keleuva stvara u tišini glinske besperspektivnosti: Nema ovdje perspektive, posla nema na vidiku, slike teško prodajem, uglavnom u bescjenje – rezigniran je Keleuva

Pod istim krovom kuće u kojoj je, u Glini svojevremeno stanovao kadet 10. Banske pješačke pukovnije Josip Runjanin, umjetnik koji je uglazbio hrvatsku himnu, danas, 160 godina kasnije, gotovo u potpunoj anonimnosti, još jedan umjetnik traži nadahnuće i motive. U isto vrijeme ne haje mnogo za okolinu i grad u kojega se, po povratku iz izbjeglištva prilično razočarao i za koji još uvijek ne zna da li ga voli ili ne.

Ako usred Gline pitate za povratnika Milana Keleuvu, mladog umjetničkog samotnjaka koji u polumračnom ateljeu u spomenutoj kući reda ulja na platnu jedno za drugim i pokušava preživjeti prodajući tu i tamo poneku od svojih slika, malo će tko znati o kome je riječ. Veće su šanse da o njemu nešto čujete u Tokiju, jer je baš u Tokio nedavno prodao jednu od svojih intrigantnih slika koja je zapela za oko jednom zaljubljeniku u umjetnost iz Japana kada je platno ‘Ulica greha’ pronašao na internetu, ili pak u Cirihu gdje je dva puta izlagao.

Ulica Greha

Ulica Greha

Prije toga, slika je bila izložena na jednoj skupnoj izložbi u Glini u organizaciji SKD Prosvjete, a kako je postav ostao još dugo nakon zatvaranja izložbe, a slika se nalazila odmah do prozora uz cestu, rijetki su zastajkivali i promatrali je.

– Neobična je to slika. Ulica u nekakvom predgrađu čija sličnost s Glinom nije slučajna, puna je likova i detalja koji pričaju o grijehu. To platno je prodano čim sam stavio sliku na internet. I to, ravno 14 tisuća kilometara daleko, u Tokio, kaže slikar.

Rođen u Glini, Milan je odrastao bez roditelja, a od 1985. do 1988. zajedno s bratom i sestrom boravi u dječjem domu u Petrinji

Do ‘Ulice greha’ put je bio dug i mukotrpan. Rođen u Glini, Milan je odrastao bez roditelja, a od 1985. do 1988. zajedno s bratom i sestrom boravi u dječjem domu u Petrinji, kada ih usvaja tetka iz Gline. U Oluji, svi bježe u Kosijerić u Srbiji. Tamo Kele, tako se potpisuje na svojim platnima, tada učenik 8. Razreda, radi jedino što umije – slika. U siječnju 2003. prvi put samostalno izlaže, a izložbu u Kosijeriću, pod nazivom ‘Crno bijeli svijet’ posjećuje stotinjak ljudi .

Sljedeće godine odlazi na Zlatibor, poznatom slikaru Boži Kovačeviću. Pokazuje mu svoje radove i traži mišljenje. Kovačeviću se slike uglavnom dopadnu, ohrabri ga i Milan Keleuva s planine ponese ono što je nedostajalo – samopouzdanje. Počinje slikati uljem.

Srpski Doručak

Srpski Doručak

Prve uljene boje i nekoliko savjeta dobiva od akademskog slikara Obrada Jovanovića i započinje novo razdoblje. Izlaže u Lazarevcu, Užicu, Beogradu i Cirihu. Prodaje svoje slike i od toga živi. Ostaće zapamćen njegov nastup na Niškom konkursu Art Foundation 2008. gdje njegova slika ‘Srpski doručak’ u konkurenciji od 850 slikara i više od 2500 radova, ulazi u finalnu skupinu od 49 slika koje su bile postav finalne izložbe čijem otvaranju je prisustvovalo 2500 ljubitelja umjetnosti.

Iako se ne može reći koja je slika bila najbolja, sa sigurnošću se može zaključiti da je ‘Srpski doručak’ svojevrsna metafora na platnu, izazvao najveću pozornost. Pepeljara, cigareta i čaša vode prikazani su nekakvoj čudnoj perspektivi i dimenziji, ali je zato čašica rakije čvrsto i stabilno postavljena onako kako to i zaslužuje. Bilo je odmah ponuda da sliku proda, no bilo mu je žao, pa je slika još i dan danas u njegovu vlasništvu. Skrivena od pogleda javnosti visi na zidu sobe njegove sestre u Kosijeriću. Nakon niške izložbe, ‘Srpski doručak’ odlazi na izložbu u Beograd gdje je puna dva mjeseca plijeni pažnju, a zatim se seli u postav novosadske izložbe gdje stoji mjesec dana. Nakon 16 godina izbivanja, Keleuva 2011. odluči da se vrati u rodnu Glinu.

– Grad zatičem tužan i sumoran, kao kulisu nekog apokaliptičnog filma, ranjenu, razrušenu i gotovo praznu. Opet me prihvati tetka Milka, kod koje i sada, evo već četiri godine, živim. Posao ne mogu naći pa mi jedino preostaje da slikam i nadam se da ću što prodati. Ponekad i prodam, ali uglavnom izvan Gline. Tražio sam od Grada bilo kakav prostor za atelje, no glatko sam odbijen. Pokušavao sam objasniti da mogu organizirati likovne radionice, izložbe i slično, no sve je bilo uzalud, a u samoj Glini i u bližoj okolici mnoštvo je neiskorištenih praznih prostora. Ja kao da ne postojim u ovom gradu, kao da sam građanin drugog reda. U svom rodnom gradu počeo sam se osjećati kao stranac. Ovo nije mjesto gdje sam rođen. Grad umire. Nema ovdje nikakve perspektive, posla nema na vidiku, slike teško prodajem, uglavnom u bescjenje i ne znam što ću. Nekoliko prijatelja, raznih nacionalnosti, razumiju me, nešto i pomognu, ali treba mi više od toga – rezigniran je Milan Keleuva.

Politikom se ne bavi niti razmišlja o njoj, ali ga pogađa što se u hrvatskim medijima o Srbima uglavnom piše u negativnom kontekstu. Krivi su za sve, za lošu situaciju, recesiju, rat i depresiju, reći će Keleuva i dodati kao ga to sve više zamara, pa bi ponekad jednostavno želio pobjeći daleko od svega. Daleko od Srba i Hrvata, daleko od prepucavanja svih vrsta, daleko od duhovnog siromaštva i nerazumijevanja među ljudima, daleko od Šešelja, od šatora, od jama i ovrha, od ustaša, četnika i partizana.

– Sve me to, brate, uguši! – vapi Keleuva.

Atelje u Runjaninovoj kući za koju se već može reći da je svojevrsno utočište umjetnika, Milanu je prepustio prijatelj Enes Begić, i to bez naknade.

– Poznajem Keleta nekoliko godina. Poseban je to čovjek. Pomno bira vrijeme, prijatelje, motive i ostalo. Izbirljiv je i uvijek zna što hoće. U svakom slučaju, prilično je zagonetan. Tek ga malo više možeš upoznati ako pogledaš njegove slike. Duhovite, intrigantne, pune stilskih figura. Ponudio sam mu prostor koji moja obitelj trenutno ne koristi, prihvatio je i, eno, stalno je tamo – objašnjava Begić.